U
savremenoj kinematografiji nije nepoznato da su režisere filmova fascinirale
teme poput nuklearnihi katastrofa, koje su obeležavale jedan istorijski period,
a posebno su značajne, jer su predstavljale i predstavljaju svojevrstan
podsetnik, ali i opomenu budućim generacijama koliko je nuklearna energija i
istraživanja koja se vode u vezi sa njom, izuzetno opasna za budućnost
čovečanstva, ako se prema tome nauka ne odnosi ispravno, do te mere opasna da dovodi
u pitanje i živote ljudi.
Prisetimo
se samo serije „Černobil“ iz 2019. godine, koja upravo govori o nuklearnoj
katastrofi koja se dogodila u tadašnjem Sovjetskom Savezu, 1986. godine, kao i najnovije ostvarenje Kristofera Nolana,
„Openhajmer“, u kome je takođe glavna tema vezana za pravljenje i upotrebu
atomske bombe.
Ne
čude nas te pedesete i šezdesete godine prošlog veka, u kojima je moderna
istorija pokazala da su se značajne stvari u svetu dešavale nakon drugog
svetskog rata, pa su gotovo podjednako bile opasne kao i sam rat, s tim što se
politika vodila u pravcu hladnog rata, trka u naoružanju, nukelarne energije,
pravljenja atomske bombe (ponovo), socijalizma i komunizma, posledica
radijacije na ljude. S obzirom da je takva slika sveta bila nepresušan izvor za
sedmu umetnost, danas imamo filmove, koji su dokaz da ovakve stvari i dalje
insiprišu filmske stvaraoce.
Ni
srpska kinematografija nije želela da izgubi korak sa svetskom, pa je jedan od
najcenjenijih i najuspešnijih glumaca i reditelja, Dragan Bjelogrlić, želeo
poput Nolana da se oproba u jednom od takvih filmova sa, priznaćemo, osetljivom
temom, podjednako strašnom i jezivom.
„Čuvari formule–lančana reakcija“ ili „Srpski Černobil“,
zasnovan je na istinitom događaju, a prema knjizi „Slučaj Vinča“ iz 2017.
godine, pisca Gorana Milašinovića.
Bioskop
u Kulturnom Centru Pančeva je 22. novembra bio gotovo pun, što je retkost, jer
su ljudi mahom odviknuti od poseta bioskopima, a mladi gotovo i da ne
razmišljaju o odlasku u ovu ustanovu, ne zato što nemaju vremena, već zato što
od malena nisu učeni da je bioskop mesto u kome mogu da gledaju filmove i gde
ujedno mogu i da se obrazuju. To je jedno od najlepših mesta gde korisno može
da se utroši vreme. Zato sam ja svoje đake srednje škole povela u bioskop na
jedinstveni film, koji za njih predstavlja uvid u našu istoriju, tadašnji način
života, društveno uređenje, koje nimalo nije različito od ovog u kome mi danas
živimo, kao i mogućnost da slušaju strani jezik kojem ih učim i u kojem
podjedanko uživaju kao i ja.
Radnja
filma temelji se na nuklearnom akcidentu, koji se dogodio 15.oktobra 1958.
godne u Insititu „Vinča“, koji je poznat po istraživanjima iz oblasti nuklearne
nauke. Krajem pedesetih, u jeku hladnog rata, u Institutu „Vinča“ grupa naučnika,
mahom studenata, zajedno sa svojim profesorom Dragoslavom Popovićem predvodi
eksperiment, tačnije tajni projekat, koji kao krajnji cilj ima pravljenje
atomske bombe uz pomoć srpskog goriva. I kako to biva usled prevelike želje da
se nešto ostvari, nepredviđene okolnosti dovode ovu malu grupu naučnika u
opasnost, gde se oni izlažu izuzetno visokom stepenu radijacije, tačnije,
smrtonosnom zračenju, zbog čega ih tadašnje vlasti (čiji je projekat i bio), uz
pomoć jugoslovenske tajne policije šalju u Francusku, na kliniku „Kiri“ u
Parizu kako bi im tamošnji lekari pružili adekvatnu pomoć i mogućnost da se
izleče.
Tim
lekara u Francuskoj, predvođen doktorom Žoržom Mateom dolazi do zaključka da je
stanje srpskih naučnika vrlo kritično i da nemaju još mnogo dana života. Kako
bi im pomogli, francuski lekari pokušavaju da na sve načine izleče mlade ljude
i njihovog profesora. Uz bezbroj neuspelih
pokušaja, doktoru Mateu preostaje još samo jedna mogućnost: presađivanje
koštane srži, tačnije, pokušaj da izvrši transplantaciju za šta bi mu bila
neophodna pomoć građana, koji bi bili dobrovoljni donori koštane srži. Inače,
to je bila prva transplantacija koštane srži u svetu, koja se izvršila na
ljudima. Nažalost, doktor Mate, za svoje besprekorno zalaganje i tako značajan
poduhvat, koji se danas u modernoj medicini smatra rutinskim činom, nije dobio
Nobelovu nagradu, koju je sa sigurnošću zaslužio.
Dok
traje film, susrećemo se sa bezbroj emocija i pomešanih osećanja: empatijom
prema mladim ljudima koji prolaze pakao u životu, divljenjem prema nesebičnoj
požrtvovanosti i spremnosti malog, običnog čoveka da pomogne nepoznatim ljudima,
istrajnošću da se boriš i izboriš za svoj život i zdravlje, besom prema
beskrupuloznoj jugoslovenskoj vlasti, oličenoj u liku i delu Aleksandara Leke
Rankovića, prvog čoveka jugoslovenske tajne policije, koj je jedini smeo Titu
da kaže šta god je poželeo, a da za to nije snosio posledice, uživanjem u tako
melodičnom i predivnom jeziku kakav je francuski, gde krajičkom oka vidim svoje
divne đake koji sa oduševljenjem prepoznaju neku reč, rečenicu ili frazu, koju
su naučili na našim časovima, pa sve do osećanja ponosa, nade i vere u mlade
ljude, u njihovu istrajnost, borbu i želju za životom.
Od smeha do suza, tako nas vodi film. Od
srpskog humora u najočajnijim trenucima, do gutanja knedli i pokoje suze, dok
gledamo kako se gasi jedan mladi život.
„Čuvari“ nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Moji
učenici i ja smo emocije izneli iz sale za projekciju filma i komentarisali
film pred vratima bioskopa, dok je napolju sipkala kiša.
„Jeste
li Vi to plakali, nastavnice?“, upitali su me đaci.
Smatrala
sam da, uopšteno govoreći, treba od dece da se sakriju suze, ali ovoga puta
odlučih da to nepisano pravilo prekršim i kratko odgovorih: „Jesam.“ A onda sam
čula kako između sebe izgovaraju rečenicu: „I ja sam.“
Нема коментара:
Постави коментар