Kada bismo se u našim najluđim mladalačkim danima u
nekom neobaveznom ćaskanju moji prijatelji i ja dotakli nekih davno prošlih
dana, ja sam sa nekakvim posebnim žarom i užitkom pričala o periodu u Americi
između dva svetska rata, o vremenu gangstera i džeza, prohibicije i velike
depresije. Zašto sam u tome pronalazila nekakvu draž, nikada nisam umela da
objasnim. Jednostavno, to je bilo „moje doba“, doba grabljenja sloboda,
razotkrivanja duše, vere u budućnost, većih prava radnika, ali i doba državnih
„palica i pendreka“ i gvozdenih rešetaka.
Ipak, istorija se ponavlja, a na koji to način čini,
objasnila bih kasnije. Sada bih se, u sećanje na moje prošle dane, one iz
mladosti, osvrnula na „lude“ dvadesete i tridesete.
Kraj prvog svetskog rata i početak drugog, u Americi
je doneo život, vrlo neizvestan i nepredvidiv, ali s druge strane, i uzubdljiv.
Rat koji se upravo završio i na američko tlo je ostavio posledice. Međutim, burne
dvadesete donele su mnoge promene ljudima, kako na individualnom tako i na
društvenom planu. Svekoliki optimizam i prosperitet je počeo da zahvata i ljude
i društvo, pa je tako nastao džez, razvio se art deko, nastupila proizvodnja automobila
kao i „konzumiranje“ radija, kao jednog od najznačajnijih medija. Srednji sloj
društva, oni malo imućniji, počeli su da trguju na berzama i da zarađuju
popriličan novac. Međutim, sve je to bio samo privid. Utisak da je društvo cvetalo neverovatnom
brzinom, odmah posle rata, bio je pogrešan. Ipak se na kraju pokazalo da je to
bio jedan mračan period u američkoj istoriji, s obzirom da je nastupilo vreme
ekonomske krize, pojave kriminala i nacizma.
Dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka desile
su se još značajnije promene koje su se ticale određenih staleža kao i rodne
ravnopravnosti. Tako su radnici dobili malo veća prava, bili su zaštićeniji,
plate su im bile povećane, posla je bilo za svakoga ko je želeo da radi, a žene
su tokom rata morale da rade „muške poslove“, jer je većina muške populacije bila
odsutna, a onda, nakon rata, one nisu više želele samo da se bave kućom, počele
su da rade u fabrikama kao i muškarci, da se druže, izlaze i zabavljaju, da
nose suknje i haljine do kolena, da na javnim mestima duvane i piju.
Ipak, pažnju tih godina privlači razvoj umetnosti,
uprkos složenim društvenim odnosima. U predgrađima i četvrtima Nju Orleansa,
nastala je džez muzika, kao lični i društveni izraz tamošnjih Afrikanaca
dijaspore. Ova vrsta muzike je bila način kojim su govorili tamošnji crnci,
bila je odraz slobode i nade. „Rapsodija u plavom“ koju je komponovao Džordž
Geršvin, takođe je obeležila ovaj period.
Ernest Hemingvej i Vilijem Fokner su dali najbolje
od sebe, te se smatralo da je ovo bio „zlatni period“američke književnosti.
Ni film nije „ostao
dužan.“ Tridesetih godina konačno su gledaoci mogli da vide, ali i da savršeno
čuju svoje omiljene glumce na filmskom platnu. Jedan je posebno
osvojio srca lepšeg pola. Bio je to „mačo“s brčićima–Klark Gejbl.
Art deko je, kao pravac u umetnosti, takođe obeležio
ovaj deo američke istorije. Iako nastao u Francuskoj, u Americi je doživeo
procvat. Empajer Stejt Bilding je građevina koja je nastala 1931. godine, baš u
ovom stilu.
Međutim, ono po čemu će se pamtiti ovaj period, je
prohibicija, vreme kada je Amerika proglasila zabranu proizvodnje,
distribuciju, ali i konzumiranje alkohola. 1919. godine konačno je stupio 18.
amandman na Ustav Sjedinjenih Američkih Država na snagu, i policija je krenula
u opštu hajku na sve one koji su proizvodili, konzumirali, ali i plasirali
alkohol. I kao što to vekovima biva, „zabranjeno voće je najslađe“, uvek je
bilo i onih koji su krijumčarili alkohol, koji je po barovima i klubovima uspeo
da zagreje i rasplamsa atmosferu tokom noćnih izlazaka. Proizvodnja je bila zabranjena
u Americi, ali u susednim državama nije, tako su Kanada ili Meksiko, na primer,
proizvodili velike količine alkohola, koju su zdušno pili Amerikanci koji su
dolazili u te zemlje, ali i oni koji su ga iz njih nelegalno unosili u
otadžbinu. Takva Amerika je
bila pogodno tle za razvoj organizovanog kriminala. Jedan od najvećih
krijumčara bio je Al Kapone koji se obogatio ilegalnim uvozom alkohola. Grad
Čikago je postao sinonim za antiprohibiciju, te su nastali antiprohibicioni
pokreti koji su stajali iza mnogobrojhih ubistava, zločina, krađa i
maltretiranja.
Ništa ovo, rekli
biste, nisam morala da napišem, jer sve to postoji manje–više na Internetu, ali
sam ja, nekim svojim lucidnim razmišljanjem povezala taj period s našim
životima, verujući da se istorija ponavlja,možda samo malo izmenjena.
I kod nas postoji
velika borba za potpunu slobodu žena, slobodu na život bez maltretiranja,
nasilja, omalovažavanja i nipodaštavanja. Eto, možemo i da (ne)nabrojimo naše
pobede, jer ih u večini slučajeva nema. Izborismo se za modu da nam „sve boje
lepo stoje“, pa to što negde ima „kiča“ u odevanju je tako zanemarljivo!
Nećemo valjda sada biti ludi da se odreknemo svog silnog truda praveći od nenormalnog normalno!
Umetnost cveta kao
što je cvetala u Americi tih davnih, vrtoglavo šašavih i opasnih godina. Nit više pisaca, nit
manje kvalitetnih knjiga. Od narodnih pevača do starleta čiji su se „ručni
radovi“, nekim za mene neshvatljivim čudom, našli i na Sajmu knjiga. O
građevinarstvu da ne pričamo koliku ekspanziju doživljava! Empajer Stejt
Bilding prkosi vremenu, gotovo jedan vek, a i kod nas je „isti slučaj“–uruši se
zgrada, propadnu ploče na trgovima, praveći rupe koje zjape i dozivaju u pomoć
ne bi li ih neko zatvorio, jer ih je sramota od naroda koji gleda takvo ruglo.
Radnička prava–nikad veća! Stanovnici jednog našeg grada mogu da nam pošalju razglednice s
njihovih radnih mesta, gde grcaju u znoju, na svojoj zemlji, za tuđeg gazdu.
A što se tiče
organizovanog kriminala...reći ću samo da je prohibicija, etnološki, reč
latinskog porekla, nastala od glagola „prohibere“, pa je meni sada potpuno jasno zašto
je mi u našoj zemlji ne razumemo, ne znamo i ne „vidimo“ šta ona znači i zato kriminal pažljivo negujemo u apsolutno antiprohibicijskom maniru.
Нема коментара:
Постави коментар