Kada čovek otkrije
sasvim spontano neke od svojih talenata u zrelim godinama, jer se mladost nije
pobrinula da učini to ranije, onda poželi da što više koristi to što mu je
„bogomdano“, da nadoknadi propuštene trenutke stvaralaštva koje je preskočio u
svojim mladalačkim godinama kada je bio pun snage i elana da otkriva sebe i
svet u kome je.
Možda ste pomislili
da sam imala sreće i svoj raskošni talenat za pisanjem razvila još u
tinejdžerskim danima, ali sam bila suviše stidljiva da to iskažem javno, moram
vam priznati da ste potpuno pogrešili! Na svoje lično iznenađenje, upoznajem
sebe tek sada i otkrivam da, pored pisanja, imam i još poneki dar. Ipak, na
moju malenkost ne bih više trošila vreme, jer ima toliko tema koje okupiraju
moje misli da grabim svaku priliku da što više pišem i iskažem sve ono što sam
propustila ovih proteklih godina.
Ipak, život nije
uvek onakav kakvim ga zamišljamo i ne ide onom linijom koju mi zacrtamo u želji
da je pratimo, već sebe upoznajemo onda kada se za to rodi trenutak i kada
počinjemo da dajemo najbolje od sebe. Kada sam shvatila da je malkice „kasno
Marko na Kosovo stigao“ i tek sada mi otvorio spisateljske vidike, rešila sam
ipak da ugrabim date mi ove godine života i potpuno se predam pisanju. I da,
naravno, najviše sam poželela da pišem o prosveti kojom se bavim, jer je to najbolje
što umem da radim.
Oduvek sam želela
da „kažem svetu“ šta mislim o našem prosvetnom sistemu, ali se nikada nije
pružila prilika sve do ovih proteklih meseci, kada sam se snažno sudarila sa
„svojih pet minuta slave“ i odmah iskoristila taj „umetnički trenutak“ da
konačno javno, bez zadrške i potpuno iskreno pišem o onome što me već godinama
unazad muči u poslu i što mislim da bi trebalo pod hitno da se za to pronađe
rešenje.
Mnogo je tu „krivih
Drina“, koje valja ispraviti, ali ovoga puta ću se pozabaviti jednom „krivom“,
po meni vrlo značajnom za naše obrazovanje.
Naime, upravo ovih
dana intenzivno pratim seminar za stručno usavršavanje nastavnika u osnovnim i
srednjim školama. Da su seminari zanimljiva stvar svako bi ih slušao i pohađao
bezbroj puta tokom godine, a pošto u načelu nisu, ni ovaj koji sam pratila i
koji i dalje pratim, jer ga čini nekoliko delova, je krajnje nefunkcionalan i
nimalo praktičan za uslove pod kojima radim ja, ali i moje kolege. Štaviše,
beskrajno je dosadan i umarajući.
Tema seminara se odnosi na inkluzivno obrazovanje u
nastavi i procesu učenja, upravo ono o čemu sam htela potanko da pišem. To u
prevodu za ljude koji se ne bave ovim poslom znači: „obrazovanje za decu sa smetnjama
u razvoju ili drugim rečima za decu sa posebnim potrebama, koji podražumevaju
izvesna ograničenja kako fizička, tako i psihička.“
Oni koji rade u prosveti znaju koliko je inkluzivno
obrazovanje sada zastupljeno na svim nivoima i to je jedna od rak rana našeg
sistema, jer se odnosi na decu za koje se piše poseban, individualni program,
koji se u manjoj ili većoj meri razlikuje od programa koji prate prosečna ili
darovita deca. Kako raznorazne definicije kojima nas zatupljuju zvuče jezivo i
izopačeno, svaki prosvetni radnik bi vam sa sigurnošću rekao da su nam sva deca
draga bez obzira na njihova postignuća i to je apsolutno tačno, a da bismo mi
mogli i ovoj deci da pružimo minimum znanja i maksimum pažnje, moramo i mi da
budemo obučeni za takvu vrstu posla. Konačno sada dolazimo do problema. Sistem
u našoj državi ne podrazumeva da jedan profesor, predmetni profesor, recimo
srpskog jezika i književnosti, biologije ili hemije, tokom studija uči i
obrazuje se za rad sa decom sa posebnim potrebama, što znači da mi u školi
nismo adekvatno obučeni da pružimo znanje toj deci, već tumaramo u mraku,
nagađamo i nabadamo kao čačkalicom, naslepo otkrivamo šta je ono što oni vole,
za šta su sposobni i koliki im je kapacitet. Da bi to dete dobilo potrebno
obrazovanje, potrebne su posebne pripreme, planovi i programi, poseban način
učenja, veći utrošak vremena. Sve bi to možda i bilo divno, bajno i sjajno da
ne postoje i druga deca, koja spadaju u grupu prosečne ili nadarene dece, pa se
i njima treba posvetiti pažnja koju apsolutno zaslužuju.
Ipak, ne mogu biti neiskrena i ne priznati da
povezivanje ove dve kategorije dece ima dobrih strana, prevashodno se misli na
socijalizaciju gde je cilj da se deca sa posebnim potrebama na što bolji način
povežu sa ostalom decom. Prihvatnje različitosti je još jedno od glavnih
ciljeva obrazovanja. Uspostavljanjem veze između ove dve kategorije dece stekla
bi se i mogućnost razvijanja empatije, posebno kod prosečne dece, njihovo
saosećanje sa onom drugom decom u određenim trenucima, očekivanje pomoći ili
jednostavno podrške. Sve je to dobro, tu ima druženja, međusobnog prihvatanja,
empatije, socijalizacije, ali apsolutnog savladavanja znanja i gradiva za obe
kategorije dece nema, a pokazaću vam i kako:
Probajte, dragi čitaoci, da zamislite rad u učionici
ograničenog vremenskog trajanja (45 minuta), gde nastavnik, primera radi,
predaje novu lekciju većini dece, objašnjava nove pojmove, stvari, pojave,
događaje. Iza toga slede pitanja učenika, diskusija na temu, podpitanja, „zdravi“
sukobi mišljenja, spontani razvoj neke druge teme, povezane indirektno sa
glavnom.
„A gde je predavanje za decu s posebnim
potrebama?“–verujem da biste se već dosad to upitali ili ako bismo krenuli obrnutim
redom, postavili biste isto pitanje o prosečnoj, nadarenoj ili talentovanoj
deci.
U tome i jeste suština! Nema se vremena za obe kategorije dece! Ako
želite da održite dobar čas, vremena nažalost nema za sve. Ovde su svi na
gubitku: profesor koji ne može da napravi „dva u jedan“ uz sav svoj trud i
napor, učenici koji moraju da budu prekinuti napola usred debate i razgovora o
temi koju su obrađivali, jer i ona druga deca zaslužuju nešto da nauče, i
konačno ta deca, deca sa posebnim potrebama takođe ispaštaju, jer im opravdano
treba više vremena, temeljniji pristup radu, više puta da se nešto objasni. I
oni žele da znaju, imaju pitanja i potrebu da iznesu svoj stav.
I onda kada vreme istekne i čas se završi, i kada mi,
prosvetni radnici, ostanemo sami u kabinetu i shvatimo da nismo ništa postigli,
da smo na gubitku, da su naši đaci na gubitku i da, kojim slučajem stignemo da
se pozabavimo obema kategorijama, opet nismo uradili to kvalitetno. Tako
skrušeni i ponovo izigrani sistemom koji nam ne dopušta da radimo svoj posao i
da se bavimo decom za koju smo obučeni, osećamo se…slomljeni i utučeni, je im
nismo pružili sve, jer NIKOME nismo pružili sve. I onda kada dođemo kući, poraženi
po milioniti put na sopstvenom terenu, ostaje nam samo da se zapitamo ZAŠTO
niko neće da se istinski pobrine za decu sa posebnim potrebama? Zašto se umesto
stadiona ne grade specijalne škole, ne školuje i ne zapošljava veći broj
stručnjaka počev od psihologa, pedagoga, preko logopeda do defektologa?
(informacije radi, većina naših škola nema sve četiri kategorije pomoći
učenicima, uglavnom je to jedna do dve) Zašto nas primoravaju da pratimo glupe,
dosadne, besmislene i nikome korisne seminare kako bi se tobož’ obučili za rad
sa decom sa posebnim potrebama kada se time najbezočnije krši pravo da svako
dete dobije maksimalno znanje i pažnju koju zaslužuje? U našem školskom
sistemu, ako već nemamo normalan sistem, uz ovakvu decu, bar za sada, bi
trebalo da budu (i jesu tu) asistenti, ALI jedan asistent na jedno dete, a ne
jedan asistent na jednu grupu dece sa različitim vrstama i težinom ometenosti! Sada jasno može da se uoči koliko asistenti mogu, kao i
profesori, da se posvete radu sa tom decom. Želim zapravo reći da NE MOGU! Ne
mogu, jer je isti obrazac za sve. Niko tu nije obučen za rad sa tom decom, ma
koliko nas oni zamajavali seminarima i ostalim nekakvim izmišljenim
aktivnostima gde mi KAO profesori napredujemo u radu sa tom decom.
Ja i dalje
nastavljam da se pitam zbog čega se insistira na tome da se stvaraju
„multitasking“ profesori koji će da rade stotinu poslova u isto vreme i nijedan
neće odraditi kako treba, ne zato što to oni ne žele, već zato što ih na to
primorava sistem? I konačno, šta se time dobija? Prosečno i nadareno dete
stagnira u učenju i znanju, a dete s posebnim potrebama ne može da pokaže
za šta je sposobno i koje sposobnosti krije u sebi, jer svako dete, ali SVAKO
dete u sebi ima malu riznicu nečeg svojeg, unikatnog i jedinstvenog, samo je
potrebno da se ta riznica pronađe i da se otkriva na pravi način. Tako će
prosečna, nadarena i talentovana deca dati svoj maksimum, kao i deca sa
posebnim potrebama, a za to nam je potrebno više stručnjaka, specijalizovanih
škola i malo mira da mi radimo posao za koji smo zaista školovani.
Zato mi ništa drugo ne preostaje nego da upitam
Ministarstvo prosvete (ko zna, možda će neko od njih i nabasati na ovo moje
pisanije): koja je to granica do koje možete ići u narušavanju dečijih prava na
apsolutno sticanje znanja na osnovu njihovih sposobnosti, mentalnih i fizičkih kapaciteta,
inteligencije koju poseduju kao i talenate i umeća koja otkrivaju upravo s
nama, njihovim profesorima? Kada će sva deca postati prioritet ove države, kada
će ovakva deca dobiti adekvatno obrazovanje, kadar koji bi sa njima radio i
uslove u kojima bi se nesmetano razvijali? Kada će znanje, ma sa koje god stane
dolazilo, postati neprikosnoveni stub jednog društva i konačno, kada ćemo mi,
prosvetni radnici, jednom ovakvom nakaradnom sistemu reći DOSTA?!
Нема коментара:
Постави коментар