Znamo da je 1.maj, međunarodni
praznik rada, jedan od najomiljenijih praznika kod nas, ne zato što Srbi vole
da izađu na ulice i štajkuju boreći se za svoja radnička prava, (što je i bio
povod obespravljenih radnika davne 1886. godine u Čikagu) nego što dva dana neće
ići na posao! Dok svet i dalje suštinski neguje osnovnu ideju ovog praznika, a
to je borba za što bolji položaj radnika u sve više obespravljenom društvu,
Srbi ne planiraju da se bore za sebe i svoj krajnje jadan položaj, već da
odmaraju u prirodi, uz pivo, roštilj i muziku.
Kako god bilo, mogli bi malo da
saznamo ko je i zašto „ustoličio“ ovaj međunarodni praznik.
Davne 1886. godine u Čikagu je
tadašnja radnička klasa prvog i drugog maja izašla na ulice demonstrirajući i
tražeći osmočasovno radno vreme. Čuvena je i krilatica koja je najbolje
oslikavala borbu za radnička prava– „8 sati rada, 8
sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja.“ Kraj devetnaestog veka nije istorijski
bio za primer što se tiče položaja čoveka u društvu. Radnici su imali jako male
nadnice, radili su između 12 i 18 sati, većina njih je bila na ivici siromaštva
i bede. Ovo, a i mnogo više od toga, ih je nateralo da krenu širom kontinenta u
organizovane štrajkove za što bolji položaj u društvu, veće nadnice, bolje
uslove za rad i život koji bi bili dostojni ljudskog bića. Sve je to kulminiralo
u Čikagu gde je ulice preplavilo gotovo 40000 radnika koji su bili na ovaj ili
onaj način pripadnici radničkog pokreta.
Međutim, retko koji štrajk se izvede mirnim putem, pa je tako i ovaj na
početku prerastao u sukob radnika koji su bili pripadnici sindikata i onih koji
to nisu. Na ovaj sukob reagovala je i policija koja je takođe umešala
prste, pa je tako bilo i ubijenih, ali i ranjenih. Petoro vođa štrajka je vlast
osudila na smrt, a trojica su poslata na višegodišnju robiju.
Međutim, borba za radnička prava nije tu prestala. Očigledno ovakvi gubici
nisu mogli radnike da zaustave, niti njihovu želju da se konačno izbore za
svoja prava. Tako je 1889. godine održan prvi kongres Druge internacionale gde
je većina donela odluku da će se svakoga prvog dana u mesecu maju održavati
demonstracije sve dok se radnici ne izbore za svoja prava, na dostojanstven rad
i pristojan život. Tako se od sledeće godine ovaj dan počeo slaviti kao međunarodni dan radnika, njihove solidarnosti i prava.
Prvi maj se nije samo duboko ukorenio u svetu, on je kao takav postao
priznat i prihvaćen i u našoj zemlji gde se slavio po prvi put davne
1905. godine kada je na ulice Beograda izašlo između 5000 i 6000 radnika.
Međutim, nakon drugog svetskog rata ovaj praznik postaje kod nas državni.
Organizuju se razne parade gde su učestvovali radnici, ali i omladina kao i
vojnici. Naravno, ništa nije moglo da prođe bez druga Tita.
I evo danas, kada se i dalje u svetu ljudi na ovaj dan bore za svoja prava,
izlaze na ulice i štrajkuju, kod nas ovaj praznik gotovo i da nema veze s
osnovnim postulatima, težnjama i željom da naši radnici budu u boljem položaju
nego ranije, već se ovaj datum vezuje za odmor, opuštanje, razonodu i
razbibrigu. To uopšte ne čudi, jer očigledno nama odgovara ovakav način života:
mi živimo u izobilju, blagostanju i naša je budućnost kao i budućnost naših
potomaka svetla.
Prvi maj, kao i naredni dan su neradni i državni praznici. To znači da
radnici koji rade u državnim firmama kao i privatnici koji sebi to mogu da
priušte, provode ove praznične trenutke sa svojom porodicom uz roštilj, muziku,
alkohol i zabavu. Rešeni svih muka i problema, srpski narod je odlučio da nakon
Uskršnjih praznika još odmara, sobzirom da direktori po firmama „mnogo rade“,
oni ispod njih su po partijskoj liniji takođe „jako umorni“, a radnici…njima je
draže prasence i pad u zaborav trenutni načina života, nego očajan položaj koji
imaju na svojim radnim mestima i u društvu.
Tako je većina Srba odlučila da ode na Frušku Goru, u Deliblatsku peščaru,
u Košutnjak, a poneki s „dubokim džepom“ i van zemlje, gde zaboravljaju na sve
nedaće, prividno stvarajući sliku da se nigde ne živi bolje nego kod nas, dok
će „levičari“ u Nemačkoj na ulice kao i Francuzi zbog nedavno donešenog zakona
o pomeranju starosne granice za odlazak u penziju. (Dakle, neko će da štrajkuje,
a neki ćemo da ne štrajkujemo!) Ipak će se, da budem objektivna, održati i
ponegde pokoji sindikalni skup po trgovima i ulicama glavnog grada gde će se
nedvosmisleno izraziti neodustajanje od borbe za bolji život radnika i građana,
za veće plate i bolje kolektivne ugovore.
Možda je to samo uteha i privid, jer zapravo Srbiji treba masovno
okupljanje, ne uz pivo i roštilj, već uz „kuku i motiku“. O onom
gorepomenutom–„8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja.“–u nas
nema ni reči, posebno ne o 8 sati kulturnog uzdizanja. Odavno smo shvatili da
se kultura izgubila negde između odmora i rada, s tim da je i odmor izgubio
svoj smisao u vremenima u kojima živimo. Ostadosmo tako na 8 sati rada koji se
pretvorio u 12 sati eksploatacije, „crnčenja“, mučenja, izrabljivanja. Ali,
kako to kod nas biva, mi sve podnosimo…uz pivce i presence. A svet…nek
štrajkuje kad je lud!
Нема коментара:
Постави коментар