„Da, daaaa!
Jedinstvena prilika! Čuveni Puaro u Jorkširu!“, rekao je mladi gospodin,
elegantno odeven.
„A odakle
Vi to znate, gospodine?“, pokušao je tu informaciju da dozna prodavac karata,
provukavši glavu kroz prozor šaltera.
„Ma, priča
besmislice, ovaj gospodin! Herkul Puaro je izmišeljeni lik one čuvene spisateljice
Agate Krispi!“, umešao se odjednom čovek sa koga su visili izbledela košulja i
isflekane pantalone. Videlo se da nije tako bogat i moderan kao gospodin koga
kritikuje.
„Pre svega,
ja sam, gospodin Rajan Keli, jedan od potomaka grofa od Dizeldorfa, sin jedinac
grofa Majkla Kelija od Dizeldorfa. I uzgred, ona se preziva Kristi, a ne
Krispi!“, nadobudno je odgovorio tek predstavljeni grof, čije je držanje bilo
zaista gospodstveno, potpuno nalik jedino ljudima iz visokog društva.
„Dobro,
gospodine Keli...Kristi, Krispi, koga briga? Nije sada to važno!“, nadovezala
se gospođa mlada mama, konačno uspevši da savlada svog nemirnog sina. „Važno je
da mi vidimo kako Vi to možete nama da dokažete?“, upitala je sva važna, kao da
je to pitanje bilo nešto epohalno.
„Pa,
gospodo, ako niste informisani, taj dotični detektiv je zapravo jedan bogati
čovek koji živi u Nju Hempširu i uopšte nije izmišljeni lik! Ne bavi se
ubistvima, ali je čuven po tome što uzgaja ovce širom Engleske i poseduje
nebrojene pašnjake! On je bio stvarna inspiracija čuvenoj Agati da napiše
poznate knjige o detektivu Puarou.
„Baš je to
zanimljivo...“, reče onaj čovek sa šaltera koji je u tom trenutku otvorio vrata
i izašao u čekaonicu, želeći da bude direktan učesnik ove neobične debate.
„Nama u stanici niko ništa nije javio! Trebalo je, ipak...Pripremio bih
stanicu...Očistio bih perone, ako ništa drugo!“, reče on nekako snuždeno.
„Pošto ste
vi sumnjičavi i mislite da ne govorim istinu, ja u džepu imam jedan novinski
članak u kome se navodi kad i gde dolazi poznati uzgajivač, to jest, Agatin
detektiv. Mogu to i da vam pokažem ako želite!“, rekao je grof zavlačeći ruku u
svoj kaput od kašmira, vidno pokušavajući da iz džepa izvadi pomenuti članak.
Dok je grof
zavlačio ruku u džep, čovek skromnog izgleda je primetio skupoceni zlatni lanac
koji mu je visio na grudima za koji je bio privezan ništa manje vredni džepni
sat. Oči mu se zacakliše, isto onako tajanstveno kao kada nekom lopovu padne
paklena ideja na pamet.
„Evo dokaza
u lokalnim vestima.“, reče grof i poče da čita članak, koji je upravo izvadio
iz džepa: „Poznati uzgajivač ovaca, a detektiv
iz knjiga Agate Kristi, nenadmašni Herkul Puaro će dana 13.12.1921. godine
prolaziti putničkim vozom kroz Jorkšir, te ga svi putnici na stanici mogu
pozdraviti! Njegov prolazak kroz stanicu očekuje se tačno u petnaest časova i
sedam minuta! Dođite da pozdravimo slavnog Engleza!“
„Gle!
Stvarno to piše!“, virnula je u članak mlada mama. „Pa, to je divno! Stiže Herkul
Puaro! Ali...Koliko je sad sati?“, uzbuđeno će gospođa mlada mama, dok je
pogledom tražila zidni sat po čekaonici.
„Sada je
tačno petnaest časova i pet minuta. Uskoro stiže voz!“, nekako nadahnuto reče
čovek sa šaltera gledajući na svoj ručni sat.
„Možemo li
da ostavimo ovde naše torbice sa kartom i novcem, kao i naše kofere, dok
izađemo napolje da pozdravimo detektiva?“, upitao je grof, spremajući se da
svoje stvari ostavi u ugao čekaonice, dok je u isto vreme virio kroz zaprljani
prozor, ne bi li možda video i čuo voz koji svi željno očekuju.
„Ako
želite, ali ja ne odgovaram za njih! Mada, biće u redu...to je samo dva minuta,
dok se promene putnici.“, rekao je prodavac karata.
Utom se
začu voz koji je svojim hukanjem oglasio ulazak u stanicu. U tom trenutku svi
putnici, osim grofa, nagrnuše ka vratima i izleteše na peron ne bi li dočekali
junaka iz romana, njihovog zemljaka, engleskog uzgajivača ovaca. Mlada mama, njen
sinčić, skromni čovek i prodavac karata stali su jedan kraj drugoga, uzbuđeno
iščekujući da se na jednom od prozora pojavi čovek o kome pišu novine. Mlada
trudnica je cupkala ushićeno, čovek sa šaltera je trljao ruke, kao da očekuje
neki novac, a ne „Krispinog“ Herkula, dok se čovek isflekanih pantalona okretao
oko sebe, tražeći nekoga pogledom. Međutim, prošlo je par minuta, voz je dao
znak da kreće iz stanice, a čuvenog Herkula malena grupa iz čekaonice nije
videla! Nju hempširski bogataš se nije pojavio! Voz je napustio stanicu, a dobro nam znani putnici su se razočarani vratili
u čekaonicu u kojoj su zatekli svoje stvari razbacane po podu. Šokirani i
zabezeknuti od užasa, pojuriše do svojih torbica sa novcem, koje su prazne
pronašli. One su samo nemo zjapile kao otvorena čeljust! Utom shvatiše da je s
novcem netragom nestao i grof, „ČUVENI GROF“ od Dizeldorfa, koji nije ni izašao
napolje da dočeka Puaroa. Pognute glave i potpuno nasamareni, sabraše dva i dva
i spoznaše da su grofa sve ispitali i sve proverili o čuvenom Herkulu Puarou,
osim što njegovo „grofovstvo“ nisu ispitali i proverili ko je, odakle dolazi i
da li je ono bio zlatan sat...
Čovek sa
šaltera uđe u šalter kabinu, podiže telefonsku slušalicu i pozva policiju.
Нема коментара:
Постави коментар