Škole su takođe i ranije primale ovakve goste koji nisu umeli ništa drugo
da donesu kao poklon, osim jedinstvene ocene za odabranu školu, koja se kreće od
jedinice kao najmanje, do četvorke kao najveće (očigledno smatraju ako daju
peticu, da škola više nema razloga da napreduje i razvija se). Ako neku školu ocene jedinicom, eto njih opet za
tri godine. Što se tiče prethodnog ciklusa, škole se nisu proslavile. Prošle su
sa slabom trojkom, dok je svaka treća škola dobila dvojku. Ukupna prosečna
ocena je bila 2,8. Šta da očekujemo kad su nam stigli, a i sad stižu na prepad,
vrše desant na časove, direktore, roditelje, učenike. Možda reše ovog puta da
na razgovor pozovu i neku jelku u školskom dvorištu, ako se baš „zaigraju“.
Dakle, nezvani gosti,
tj. eksterna komisija koju čine prosvetni savetnici, se najave da dolaze nedelju–dve ranije da „kontrolišu i vrednuju
rad škole“ (ovo „vrednuju“, u obezvređenoj prosveti, zvuči apsolutno utopijski)
i ostaju „svega“ dva–tri dana (hvala Bogu što ne moramo da im rezervišemo
hotele da prenoće, tek bi nas to koštalo!). A onda, dok vode važne razgovore i
prate nastavu, gospoda savetnici pregledaju pedagošku dokumentaciju, godišnji
plan škole, analiziraju bezbednost škole, njenu opremljenost (što se
opremljenosti tiče, bolje da pitaju, na primer, Premijerku–ona zna kako smo
(ne) opremljeni). Naravno, ne može da se izostavi bar ono–„minimum“ iće i
piće–red je u zemlji koja je ekonomski tigar. Kada sve to lepo obave,
„kontrolori“ odu i u roku od šezdeset dana su u obavezi da pošalju izveštaj o
radu škole kao i ocenu koju škola po njihovoj proceni zaslužuje.
A dok nam ne zakucaju na
vrata, mi, prosvetni radnici, se spremamo da ih dočekamo široko raširenih ruku,
kao pravi domaćini, jer kako drugačije da „istripimo“ sopstveni mazohizam
(očigledno to volimo), nego da se poradujemo onima koji nam taj mazohizam
priređuju, pa ćemo tako da im za tu „ekskurziju“ pripremimo (doduše, tokom
godine, sve ovo manje–više imamo) plan časa, godišnji plan rada, nastavne
jedinice, operativni plan, pedagošku svesku, naš portfolio, portfolio učenika, pripremu
za čas za većinu učenika u kojoj moramo da svrstamo i aktivnosti za decu sa
posebnim potrebama–reč je o IOP–u 1 i 2, kao i IOP–u 3, ako škola ima nadarene
učenike, što znači da u jednoj pripremi imamo detaljan opis za maksimalno
četiri kategorije dece! To je zaista prava sitnica, ionako možemo da budemo u
školi od sumraka do svitanja da sve to pripremamo i štampamo, jer nam je škola
sve na svetu! Kod kuće nikome ne treba naša ljubav, pažnja, briga ili
vaspitanje.
Zarobljeni u papirima do
guše, krećemo u pripreme. Što se tiče papira, prisetićemo se da je
država preko gorepomenute Premijerke insistirala na digitalizaciji, što je značilo
da se sve informacije ubace u računare kako bi nam se olakšao rad, a onda dođu
prosvetni savetnici i isključivo traže da sve bude štampano! Svi jasno mogu da
uoče dokle seže to ludilo! Sve u računaru, ali i
ištampano! (ne brinite, imamo mi u školi par tona papira za štampanje sve
te dokumentacije za sve profesore pojedinačno, nije to problem , ako se pitate, jer smo prebogata zemlja i može nam se!), nego i administracija mora da pripremi svoje
(i tu ide još par tona papira) : godišnji plan rada, plan samovrednovanja,
kompletno sređenu pedagošku dokumentaciju. Neće ni direktore da poštede, koji
takođe moraju svoje realizovane i
planirane aktivnosti da prilože! (pogađate već gde).
Sve bi to bilo normalno,
da smo mi normalna država. Neki kažu – da se škole odmere, da vide gde su. Možemo ili ne
možemo biti saglasni s tom izjavom, jedino kada bi škole imale svoju
autonomiju. Ovako sve dok nas spopadaju sa svih strana, kontrolišu izvana kao i
iznutra, promatraju, „vrednuju“, procenjuju, ocenjuju i to oni koje vlast „ljubi“, oni koje niko
nikada vrednovao nije, oni koji su očigledno kosmičkom greškom, a i našim
„ludilom“ tu gde jesu, oni koji šalju svoje „kontrolore“ iz naših redova da nam
spočitavaju kako da „unapredimo prosvetni sistem“, dok ga oni svojim nagomilavanjem
„svačega–ničega“ uništavaju, „kontrolisanje“ našeg rada je potpuno suludo!
I na kraju, kada vam ipak
dođu nezvani gosti, koji više–manje jedu iz istog lonca kao i mi, samo se malo prave važni, jednostavno
vam ne preostaje ništa drugo nego kao u Skupštini da pripremite par desetina kilograma papira na kojima će biti rezultati i aktivnosti vaše „firme“, pa gospoda neka
čitaju. A vi se molite da dobijete dvojku kad svi izveštaji pred Ministarstvo
dođu, čisto da se ne osramotite pred onima koji za sram ne znaju.
Нема коментара:
Постави коментар