Vest
da je portugalski premijer Antonio Košta podneo ostavku jer je, navodno, njegov
šef kabineta Vitor Eskarija pritvoren zbog korupcije, je potpuno normalna stvar
u zemljama Evrope. Reč je, zapravo, o petoro ljudi iz većinske stranke
premijera Košte za koje se smatra da su vršili nedozvoljene i koruptivne radnje
u vezi sa iskopavanjem litijuma. Tačnije govoreći, načinjene su izvesne
nepravilnosti u vezi sa upravljanjem projektima koji su vezani za gorepomenuto
iskopavanje.
Kako
se navodi u vestima, koje smo imali prilike da čitamo ovih dana, premijer je
spreman da razgovara sa pravosudnim organima, jer je svestan težine počinjenog
prekršaja. Tužioci su i ministra infrastrukture naznačili kao glavnog
osumnjičenog, a šefa Koštinog kabineta pritvorili. Opozicija, (koja očigledno
zna šta i kako reba da radi u tim trenucima) je zatražila od Vlade da podnese
momentalnu ostavku. Ni gradonačelnik grada Sines u čijoj je oblasti trebalo da
dođe do iskopavanja je takođe uhapšen, a sa njim i dvojica biznismena. Sve se
ovo događa nakon istrage povodom sumnji na korupciju i trgovinu uticajem.
Tako
se to radi u normalnim državama. Pravosudni organi, to jest tužioci, odmah
reaguju, policija hapsi, a osumnjičeni ekspresno nestaju sa političke scene.
Pohvalno
je ipak govoriti o premijeru Košti, čiji je čin davanja ostavke u trenucima
kada njegov šef kabineta zajedno sa nekolicinom ljudi vrši zakulisne radnje s
jednom od kompanija koje po celoj Evropi prete da ugroze ne samo biljni i
životinjski svet, već i da izvrše direktan napad na živote ljudi, da pokrenu
migracije i promene konfiguraciju naseljenih mesta u državama u kojima žele da
rudare.
Navodeći
sve ovo, potez premijera Antonija Košte je častan i pošten, jer svaki normalan
čovek, koji bi se našao na tako važnoj poziciji, ne bi dozvolio da njegovu
čast, obraz i ime ocrni šaka moćnih, ali veoma koruptivnih ljudi koji bi zarad
ličnog bogatsva i luksuza žrtvovali svoju zemlju i svoj narod. Ulaskom „Rio
Kinta“, kako je neki šaljivi ljudi na portalima nazvaše, na teritorije
evropskih zemalja znači direktan uticaj na životnu sredinu u najnegativnijem
smislu te reči. Jedno je važno da se istakne: Evropa očigledno ume da se izbori
sa ovakvom pošasti, jer se trenutno nigde ne eksploatiše litijum. Nemačka, koja
je, recimo, bila jedna od vodećih zemalja koja je dala zeleno svetlo da se
litijum rudari u našoj zemlji i zdušno podržala odluke naše Vlade da to
sprovede, ne dozvoljava da se litijum iskopava na njenoj teritoriji. Iz svega
ovoga se može zaključiti koliko evropske zemlje „svoje ne daju, a tuđe hoće
(ili ih baš briga)“.
A
što se naše zemlje tiče, čovek jednostavno ne zna odakle da počne: da li da se
osvrne na to što cela Vlada Republike Srbije podržava iskopavanje litijuma,
koja zdušno navija, doduše prikriveno, da se pojedini delovi naše zemlje (kao
što je okolina Jadra, na primer) zagade kopanjem litijuma, da se zatruju reke,
da se unište šume i planine, ili da se osvrne na činjenicu da se radi na
raseljavanju stanovništva iz tih krajeva, što se pokušava postići podmićivanjem
i davanjem velike sume novca za zemlju, kuće i okućnice gde bi potencijalno
mogao da se nalazi litijum.
Ta
borba za očuvanjem zemlje koju su nam u amanet ostavili naši preci traje već
par godina. Kulminaciju je dostigla kada je zvanično Vlada usvojila izmenjeni
Zakon o eksproprijaciji i kada je dozvoljeno planirano ulaganje firme „Rio
Tinto“ u rudnike litijuma. Tada se reka ljudi slila na beogradsku „Gazelu“ gde
je pokazala svoj jasan stav povodom upliva ove kompanije na naša najveća
bogatstva–plodnu zemlju i čistu vodu (tamo gde je još ima). Borba i dalje
traje, bez obzira što je Zakon povučen i što se „navodno“ stopirao ovaj
projekat. Ono što imamo na terenu je da „Rio Tinto“ i dalje otkupljuje zemlju
naših seljaka (pokušava, ako ništa) i dalje nagovara ljude da se sele sa svojih
ognjišta, a prvi čovek Srbije (ne, nije premijer, ako ste to pomislili), javno
je i nedvosmisleno izjavio da se kaje što je popustio pred narodom i zaustavio
najavljeno rudarenje.
Međutim,
ljudi i dalje biju bitke za svoja ognjišta, pa su tako pre neki dan predstavnici Saveza ekoloških organizacija Srbije (SEOS) prekinuli sastanak o rudarenju,
čije su učesnice bile strane kompanije i ambasade.
Ljudi su želeli da znaju o čemu je zapravo reč, sobzirom da je odluka da „Rio
Tinto“ ne eksploatiše litijum još na snazi...navodno. Okupljeni su ušli unutra
gde se sastanak održavao i prekinuli taj „važan“ skup. „Cenjena“ ministarka
Đedović, kao i predstavnici stranih kompanija i ambasada su tom prilikom
evakuisani jer su mislili da će neko da ih fizički napadne i ugrozi. Njihova
preterana opsednutost sopstvenom važnošću je otišla do te mere daleko, da je
postupak, koji su učinili štiteći se evakuacijom od miroljubivih ljudi koji su
došli samo da pitaju o čemu oni diskutuju, bio za podsmeh i sprdnju.
Ipak, situacija uopšte nije smešna. Dok neki,
poput autorke ovog teksta, živimo kako–tako uljuljkani u svoja ognjišta,
bezbrižni od nasrtaja i napada ove korumpirane i ozloglašene kompanije, neki se
naši građani bore da sačuvaju svoju zemlju na kojoj su rasli i na kojoj žele da
rastu i njihova deca. Ako išta možemo, možemo da pružimo nesebičnu podršku,
empatiju i ruku koja će nas spojiti sa stanovnicima ovih krajeva koji se bore
ne samo za sebe, već indirektno i za nas. Ako „Rio Tinto“ prođe, nikome spasa
nema. Zajahaće on i na našim, vojvođanskim plećima.
*Preporuka
svim dobronamernim ljudima da prate FB stranicu – Zaštitimo Jadar i Rađevinu i
stranicu SEOS-a:
https://www.facebook.com/groups/584849888902129/
https://www.facebook.com/ZnamoDaNeDamo
Нема коментара:
Постави коментар